Intervju gostiju 19. Pametne špice

Intervju gostiju 19. Pametne špice

 

12414246_10153839056039275_2054655188_oMara Majstorović, voditeljica projekta #samopozitivno

Ukoliko sam uspjela dobro primijetiti, djelujete i radite u Slavoniji, točnije u Vinkovcima. Mnogi su s tog područja odselili van Hrvatske u potrazi za boljim, no vaša lista gostiju i partnera s kojima ste u sklopu Lotusmedia surađivali je uistinu impresivna. Koji je vaš princip koji vam pomaže u djelovanju?

Više od 11 godina uspješno djelujemo i radimo u Slavoniji i fleksibilno se prilagođavamo tržišnim zbivanjima. Osnova našeg poslovanja se provlači u kontinuitetu kroz stalno učenje. Naša misija i vizija su širiti spoznaje i znanja uspješnih kroz organizaciju radionica i predavanja, graditi svijest o pozitivnom stavu, probuditi odgovornost svakog pojedinca, te zajedničkom suradnjom svih sudionika u procesu cjeloživotnog učenja, stvoriti pozitivnije i uspješnije društvo.
Dakle, ključne riječi i princip u našem djelovanju su cjeloživotno učenje, zajednička suradnja, dijeljenje znanja uspješnih , pozitivan stav i umrežavanje. Sve te godine podučavam svoje polaznike, kako da budu bolja verzija sebe. Godinama sam dovodila vrhunske predavače u Slavoniju, poticala na proaktivnost, a u zadnje vrijeme motiviram i potičem na uspjeh prenašajući svoje spoznaje i potičući ljude da otkriju vlastite snage i svoje vrijednosti.
Svjesna sam situacije i trenda iseljavanja, no osobno to ne mogu prihvatiti kao rješenje i o tome argumentirano ukazujem na mojim radionicama. Osim u slučajevima naravno, ako se odlazi kako bi se naučilo nešto novo i primijenilo kod nas. Također, ukazujem na odgovornost, na potencijale i pozivamo ljude da ostanu i prepoznaju što to Hrvatska nudi i da prepoznaju vlastite mogućnosti. Smatram da je naša zemlja bogata zemlja i da imamo pametne ljude i puno više opcija od kupovine karte u jednom smjeru, no treba raditi na stavu i mentalnom sklopu naših građana i pozivati ih da ostanu, a ne plašiti brojkama koliko ih se odselilo. S druge strane rijetko se prikazuje stvarna slika zasićenosti zapadnog svijeta i njihovih problema i druga strana medalje iseljeničkog života. Mnoge stvari ni tamo često nisu onakve kako ih zamišljamo i zato je po meni važno naučiti i ukazivati na vrijednosti i poticati na djelovanje jer ni u Hrvatskoj nije sve tako loše kako se prikazuje i servira kroz medije.

– Krenuli ste i sa projektom #Samopozitivno. Možete li nam kazati nešto više o tome?

Projekt #samopozitivno je upravo i došao kao ideja iz tadašnjih problema s kojima smo se susretali kao poduzetnici i svakodnevice kojom smo bili okruženi u jeku gospodarske krize. Začetnik ideje je ustvari moj suprug koji je privatni poduzetnik preko 25 godina i danas u svojoj tvrtki zapošljava 130 ljudi, a ja i moj tim smo tu ideju izrealizirali kroz portal za promicanje pozitivnih vrijednosti i primjera dobre prakse kojih je prije 4 godine bilo jako malo u medijima. Dok su nas bombardirali negativnim vijestima, plašili razno raznim negativnim financijskim prognozama, toliko smo bili zasićeni negativizmom da smo shvatili da se totalno izgubio fokus sa pozitivnih vrijednosti, sa ljudi koji nose ovu državu i uspijevaju unatoč svemu i koji redovno plaćaju svoje račune i PDV, zapošljavaju, izvoze, stvaraju inovacije i djeluju u onome u čemu su najbolji. Tako je priča krenula i pokrenuli smo vlastitim sredstvima portal koji okuplja poduzetne i pozitivnih ljudi, organizacije koje svojim uspješnim primjerima kroz predstavljanja i intervjue, mogu podučiti druge kako do uspjeha. Pišemo o uspjehu, pronalazimo pozitivne vijesti, afirmiramo, dajemo informacije o događajima u Hrvatskoj i u regiji, spajamo, umrežavamo i potičemo. Ukratko, skrećemo fokus sa negativnog na pozitivno.

– U jednom konferencijskom izvještaju navedena je vaša poruka poduzetnicima ‘da prestanu kukati i okrenu se poslu’. Kako je ona dočekana?

Kako su svi naši projekti s pozitivnim predznakom, konkretno na našoj regionalnoj konferenciji gospodarstvenika, koju organiziramo vrlo uspješno već petu godinu za redom, pratimo aktualne teme i uglavnom okupljamo ljude koji toliko i ne kukaju već više traže rješenja. To su uglavnom poduzetni ljudi i tvrtke i vrlo rado prihvaćaju svaku našu poruku pa i ovu i prate nas iz godine u godinu jer su prepoznali što znači poslušati ljude sa iskustvom i što znači primiti poruku od uspješnih pojedinaca. Kada je netko pozitivan i uspješan u svom poslu, vrlo rado dijeli znanje i ukazuje u kom smjeru treba ići. Za neke će to biti strašan otpor i pametovanje, a za druge blagoslov i ključ rješenja njihovih problema. Mijenjanje mentalnog sklopa iz kulture kukanja u kulturu proaktivnosti, rada i pozitivnog stava je proces, pa tko je to prepoznao kao priliku taj se nastavio razvijati, a tko je prepoznao kao kritiku, taj je nastavio kukati i kritizirati i kriviti sve druge za vlastito stanje.
Upravo kroz naše djelovanje i kroz portal #samopozitivno.com promičemo djelovanje i okretanje poslu i u tome vidim ključ rješenja za napredak u hrvatskom gospodarstvu. Dakle, prestanimo kukati i uhvatimo se posla je definitivno motivirajuća poruka a ne upiranje prstom u druge.

– Pozitivan stav i gledanje prema naprijed djeluju kao vaši glavni aduti. No, koje su najveće prepreke s kojima ste se susretali u profesionalnom životu? Kako ste ih nadvladali?

Pozitivan stav je samo jedna stepenica u savladavanju prepreka i životnih izazova, a put učenja vještina koje grade uspjeh vodi kroz cijeli život. Moje iskustvo kroz zadnje četiri godine je intenzivno popraćeno pozitivnim rezultatima, tako da kada i govorim o pozitivnom stavu govorim jer sam ga iskusila, primijenila i dobila odlične povratne informacije. Kongruentno i argumentirano mogu svjedočiti koliko je bolje gledati na probleme kao izazove, na neprilike kao prilike i na čašu da je polu puna, a ne polu prazna. Na tom putu razvoja kada vam se i pojave prepreke, naučite se kroz alate i tehnike koje tada primijenite, kako na njih gledati, kako na njih reagirati i kako ih iskoristiti u svoju prednost.
Ova znanja su danas svima dostupna i mogu ih svi naučiti, no tajna je u primjeni i da, u pozitivnom stavu:)

– Za kraj, poduzetnička klima u Hrvatskoj za vas – poticaj ili spoticaj?

Naravno da je za mene poticaj. Za mene osobno je svaki čovjek s kojim se susretnem u poslu i životu došao s razlogom a kada se jednom izvučete iz kruga negativnih ljudi i ljudi koji kukaju i za svoju sudbinu krive druge (vjerovali ili ne i to je moguće, jer svi možemo birati s kime ćemo poslovati, s kime ćemo surađivati i koga ćemo slušati) oko vas se odjednom pojavljuju samo prilike koje trebate znati prepoznati i iskoristiti. Naravno nije dovoljno stati na određenoj spoznaji već se treba stalno razvijati, učiti i motivirati na rad i napredovanje. Stvoreni smo da stvaramo i na ovom svijetu ima dovoljno svega pa čak i novca. Kako ćemo do njega doći je pitanje stava i naše vjere u uspjeh i s kime poslujemo. Znam da je poduzetnicima teško raditi pod uvjetima koje nam je nametnula naša država koja ne stvara nova radna mjesta već se trudi i dalje po stranačkoj liniji zapošljavati dodatno u javnom sektoru i još više zaduživati. U suradnji s bankama, kamate nisu poticajne i dalje su previsoke, očigledan je nedostatak kapitala, dug je ogroman, nema investitora, u znanje se previše ne ulaže i oslanjamo se jedino na turizam. Tvrtke umjesto da se bave razvojem, bave se ne baš ugodnim i skupim refinanciranjem, koje ih uz visoke kamate iscrpljuje i u konačnici smanjuje konkurentnost. Između ostalih realnih problema, poduzetnička klima je nažalost i dalje spoticaj za mnoge poduzetnike.
Dakle, svi skupa imamo puno veći utjecaj na svijet koji vidimo kao i puno više mogućnosti i zato trebamo svi skupa ne od danas već od jučer, ponaosob prvo sagledati sami sebe, svoje akcije i postupke, a ne samo okruženje i tražiti krivnju u drugima.
U većini slučajeva upravo su odluke pojedinaca uzrokovale probleme i krize a ne vanjski događaji.
Fokusom na vlastite vrijednosti , vjerom u uspjeh, umrežavanjem, suradnjom, stalnim učenjem i prilagođavanjem, poduzetništvo treba biti poticaj naročito mladima koji dolaze i ostaju u Hrvatskoj.


portret
Irena Jurjević, Projekt sjedi pa jedi – svjesno do vitkosti

Čovjeku je potrebna različita hrana – duhovna, emotivna, fiziološka – no često zbog različitih uvjeta odrastanja, u životu spoznamo da se emocije mogu umiriti i putem fiziološke hrane. I to je u redu kada nemamo alternative. No, kada taj princip postane životno pravilo, vrijeme je da se nešto počne mijenjati, poručuje Irena Jurjević, diplomirani psihoterapeut sa šest godina iskustva u geštalt psihoterapiji. Predstavljanje njenog projekta „Sjedi pa jedi“ imat ćete prilike vidjeti 12. studenoga na 19. Pametnoj špici.

Svoje profesionalno iskustvo Jurjević je oblikovala u radu s odraslima i mladima, posebno na području osobnih trauma i kriza. Posljednjih nekoliko godina njen fokus usmjeren je na prehrambene devijacije, njihove uzroke, te načine rada s njima.

U suvremenim društvima, prirodni proces hranjenja pod različitim utjecajima počeo se povlačiti. Instinkti se jako malo slušaju, pa tako jedemo premalo, previše, ili nismo svjesni kako uopće jedemo. Rezultati su vidljivi na različite načine. Pretilost ili mršavost prvi su ‘na tapeti’, no tu su i svi oni vitki uklopljeni pojedinci koji na proces prehrane, putem svakodnevnog opsesivnog računanja kalorija i sastava namirnica, troše više nego što je potrebno, pojašnjava Jurjević koja jednostavnim, no učinkovitim principima pomaže vratiti pojedincu njegovu ‘unutarnju prehrambenu skalu’.

„Sjedi pa jedi“ je program primjenjiv za svaku životnu dob. Njime putem terapijskog rada i tehnika svjesnosti radim na usklađivanju potreba svakog tko poželi raditi na svojim prehrambenim navikama. Rezultati su izuzetni, uživamo u hrani, a pritom (po)ostajemo vitkima, poručuje ova terapeutkinja.

Kažite nam nešto više o sebi?

Diplomirani sam psihoterapeut sa šest godina iskustva rada u geštalt psihoterapiji i predsjednica Udruge Humani studio, platforme koja kroz svoje terapijsko djelovanje nastoji poboljšati društvo u kojem obitava. Radim s odraslima i mladima, posebno na području osobnih trauma i kriza, a posljednjih nekoliko godina moj fokus usmjeren je na prehrambene devijacije, njihove uzroke, te načine rada s njima.

Kada kažete prehrambene ‘devijacije’ na što se to konkretno odnosi?

Prehrambene devijacije su sve one aktivnosti koje se u prehrani izdvajaju iz instinktivnog načina hranjenja, a koji ide po principu osjećanja fiziološke potrebe te njezinog zadovoljenja. Primjerice, kada osjetimo nelagodu i zatezanje u želucu, nakon nekog vremena dobivamo svjesnost o tome da nas obuzima glad. Tada skupljamo energiju kako bi utažili tu glad, posežemo sa hranom, uzimamo ju i uživamo u njoj dok ne osjetimo da nam je dovoljno. Kada smo se najeli, ostavljamo preostalu suvišnu hranu i zadovoljno odmaramo dok ne osjetimo neku drugu potrebu. To je jedan prirodan način na koji funkcionira svako živo biće, no kod ljudi, pogotovo u suvremenim društvima, prirodan proces hranjenja se pod različitim utjecajima počeo povlačiti. Instinkti se jako malo slušaju, pa tako ili jedemo premalo, ili jedemo previše, ili nismo svjesni kako uopće jedemo. Rezultati se vidljivi na različite načine. Pretilost ili mršavost su prvi ‘na tapeti’, no tu su i svi oni vitki, uklopljeni pojedinci koji na proces prehrane, putem svakodnevnog ekstenzivnog računanja kalorija i sastava namirnica, troše više nego što je potrebno. Hranjenje je prirodan, spontan proces koji je kod čovjeka prisutan još od njegovog rođenja, i kao takav trebao bi se njegovati kroz cijeli život.

Što nam onda preporučujete?

Preporučujem da zastanete, date si trenutak i osjetite što se događa u vašem organizmu. Čovjeku je potrebna različita hrana – duhovna, emotivna, fiziološka – no često zbog različitih uvjeta odrastanja, u životu spoznamo da se emocije mogu umiriti i putem fiziološke hrane. I to je u redu kada nemamo alternative. No, kada taj princip postane životno pravilo, vrijeme je da se nešto počne mijenjati.
Za početak, kada jedemo, dovoljno je sjesti za stol, ugasiti sve odvlačivače pažnje, poput televizije, mobitela i tableta, i uživati svim osjetilima u hrani koji jedemo. Mnogi bi se iznenadili spoznajom koliko je manje hrane potrebno da bi se zadovoljili, ali i da ponekad jednostavno nisu ni gladni.

S čime dolazite na pametnu špicu?

Program „Sjedi pa jedi“ –jednostavan je program primjenjiv za svaku životnu dob. Njime putem terapijskog rada i tehnika svjesnosti radim na usklađivanju potreba svakog tko poželi raditi na svojim prehrambenim navikama. Rezultati su izuzetni, uživamo u hrani, a pritom (po)ostajemo vitkima.

Što je najznačajnije u ovakvom vrsti pristupa?

To što je prirodan, jednostavan i primjenjiv svugdje. Svatko može odvojiti 15 minuta vremena da svoju ručak konzumira u miru za vrijeme posla. Bez da pritom gleda u kompjuter, vozi automobil ili priča na telefon. I rezultati takvog ručanja će biti višestrani – sitiji smo, zadovoljniji, ali i puno smireniji za nastavak daljnjeg rada. Isto vrijedi i za vrtičke i školske uzraste. Prostori za mirno doručkovanje i ručanje bez ‘strke i vike’ trebali bi biti dostupni svima.

Gdje se on može sve primjeniti?

Svugdje i kod svakog tko želi. Zapravo, postoji jedno društveno mjesto gdje bi to bilo izrazito teško izvedivo – kino dvorane. Tada su sva naša osjetila usmjerena u poručavanje fabule da je praktički nemoguće osjetiti koju hranu i u kolikoj količini tada trebamo.

Za kraj, možete li dati kakav savjet svima onima koji se i dalje bore s kilogramima, a koji je pomogao vama u vašem profesionalnom i osobnom radu?

Promjena na papiru, opisana kroz nečije tuđe iskustvo, u knjizi, novinskom članku, intervjuu djeluje jako jednostavna. No, kada ju počnemo prolaziti na osobnom nivou, čupava je, neposlušna i tvrdoglava. Izaziva strah, sumnje i sve one primordijalne reflekse koji nam govore da se sakrijemo u mišju rupu i u ono poznato dosadašnje stanje. Ukoliko ste na tom putu, potražite pomoć. Podršku u vidu grupe istomišljenika, učitelja, terapeuta, terapijske grupe… Naši strahovi su veliki samo onoliko koliko ih ne djelimo s drugima.


iva2
Iva Goluža, Azaria d.o.o. – Qushin jastuci za kućne ljubimce

Kažite nam nešto više o sebi?
Žena, poduzetnica, majka i supruga :) Ljubiteljica životinja te zaljubljenica u sport, posebno trčanje (polumaratonka) i brdski biciklizam.

Kako je nastao Qushin?

Qushin je nastao kao odgovor na nedostatak proizvoda visoke kvalitete i estetike u segmentu proizvoda za kucne ljubimce. Tržište je preplavljeno proizvodima upitne kvalitete i lošeg dizajna. Iz tog razloga nastao je Qushin, kao spoj kvalitete i unikatnog dizajna cime jastuci za kucne ljubimce postaju i modni dodatak interijera.

Zanimljiva nam je i sama forma njegovog naziva sa ‘q’ – kako ste se odlučili za samu formu imena?

Naziv qushin je izvorno moja ideja. Htjela sam da ime zvuci internacionalno, a opet da ima neko značenje, da predstavlja sam proizvod. S obzirom da sam po mami Istrijanka i veliki dio života provela u predivnoj Istri, sjetila sam se riječi kušin, sinonima za jastuk. I onda je krenula igra slovima gdje sam paralelno odmah gledala da li postoji igdje na svijetu brend takvog imena. Prvo sam htjela Kushin, ali tako nešto postoji. I onda ne znam ni ja vise kako, palo mi je na pamet slovo Q jer mi je bilo bitno da se izgovara “kušin”. Nakon toga sam shvatila da je Q idealno jer mogu od tog slova napraviti psića s repićem. I sto je najbitnije, domena “qushin.com” nije postojala, kao ni brend. I to je bilo to :)

Prije pokretanja vlastite tvrtke, radili ste u području financija za druge poslodavce. Što vas je ponukalo da napustite jedan, recimo, predvidljiviji vid zaposlenja i krenete u samostalno poduzetništvo?

Upravo ta predvidljivost i trenutak kad sam shvatila da rijetko tko na rukovodećim pozicijama zaista želi vidjeti “prave” brojke. Sve se uvijek vrti oko zadržavanja stolice i pozicije. Nikako se nisam mogla pomiriti da cijeli život radim takav posao. A i zelja za privatnim poslom tinja u meni od najranijeg djetinjstva. Oduvijek sam znala da ću se jednog dana okušati u poduzetničkim vodama jer ništa me na svijetu ne veseli kao stvaranje. Stvaranje nečega iz ničega je moj smisao života.

S kojim problemima ste se susreli na svojim počecima? Što vam je najbolje pomagalo u prelaženju prepreka?

Najveći problem je bio nedostatak nekih znanja. Poznavanje financija i excela je jako mali dio znanja koji je potreban za vođenje i stvaranje vlastitog biznisa sto sam tek sad shvatila. Na samom početku ja nisam znala sto je hosting, domena, google ads i hrpu drugih sličnih stvari. Sve to sam učila u hodu, cesto na vlastitim pogreškama. Srećom volim pitati sve u sto nisam sigurna i ne mislim da sam najpametnija, pa je to sve nekako prošlo relativno bezbolno. Ego sam zauzdala odmah u startu jer sam znala da jedino sto moram znati i imati je vizija mog biznisa. Sve drugo sam mogla pitati druge, sto sam i radila.


Već neko vrijeme primjećuje se sve veći broj žena među malim poduzetnicima. I vi ste jedna od njih. Zbog čega je to tako?

Jako mi je drago zbog toga. Radujem se svakom tko odluči u ovo turbuletno vrijeme preuzeti kontrolu nad svojim životom, bila to žena ili muškarac. Mislim da sve vise ljudi polako shvaća da nema nigdje sigurnosti. Gotovo je s onim “siguran posao”. To više ne postoji. Danas možete imati odličan posao u korporaciji, ali to ne garantira da ćete i penziju dočekati na tom mjestu. Ljudi vide da korporacija uzme najbolje od vas, prožvače vas i zamijeni nekim mlađim s boljim, luđim idejama. I onda je sasvim logično da se sve vise ljudi odlučuje preuzeti sudbinu u svoje ruke dok su još u punoj snazi.

Za kraj, a u skladu sa samom temom Pametne špice, gdje se vidite za desetak godina?

Kao sto sam već rekla, uživam stvarajući. To me pokreče i čini sretnom. U skladu s tim, vjerujem da ću stvarati nešto novo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *